Cijeli dan nisam stala

Koliko često vas od samog buđenja uhvati kaos svakodnevice koji uglavnom potraje dok ne zaklopite svoje oči i onda sutra sve iz početka? Sve mi je jasno. Toliko puta izgovorimo rečenicu: “Cijeli dan nisam stala!”, da više ni ne znamo čemu točno ona služi. Vjerujem da će vam ovo zvučati poznato.

Start kaotičnog dana

Jutro počinje kao i svako drugo – zvoni alarm, ja ga odgađam. Dva puta. Ok, tri. Nema veze, imam još pet minuta. Pet minuta koje nikad nisu pet minuta. Kad konačno otvorim oči, već sam u minusu. Početak dana, a već kasnim. Bravo ja.

Kuham kavu i paralelno odgovaram na poruke. Klinci se spremaju za školu, a muž na posao. Tko će prvi u kupaonicu, tko će prošetati psa? Neprocjenjive jutarnje mudrosti iz područja odgoja djece i skladnog braka vrve sa svih strana,

Dok ispijam kavu radim mentalni popis obaveza za danas. Coaching s klijentom, nekoliko sastanaka, jedan hitan poziv, sto mailova koji čekaju. I naravno, još jedan ručak u pokretu, jer tko još ima vremena sjesti i normalno pojesti nešto, zar ne?

Izlazim iz stana, već kasnim, ali sam ponosna što sam uspjela uskladiti boju torbe i cipela. Sitna pobjeda, ali pobjeda.

Vrtlog obaveza

Dan se nastavlja u vrtlogu obaveza – slušam, pričam, postavljam pitanja, smišljam rješenja, bilježim ideje, sve u pokretu. Ponekad se pitam kako mi mozak još nije prokuhao. U jednom trenutku shvatim da sam cijeli dan provela s osmijehom, a nisam sigurna jesam li ga uopće namjestila ili mi se zalijepio negdje između prvog i desetog sastanka.

Negdje oko pet popodne uhvatim se kako već dvanaesti put istu poruku pišem, brišem, pišem opet, dok istovremeno pokušavam shvatiti gdje su mi nestale naočale. Sekundu kasnije shvatim da su mi na glavi. 😆

Ususret novom kaosu

I tako na kraju shvatim da cijeli dan nisam stala. U kasnim večernjim satima dolazim kući, umorna, ali ponosna – jer sve sam stigla. No, osjećaj ponosa traje otprilike tri sekunde, jer onda se sjetim da sutra krećem ispočetka. Ipak, prije nego padnem u nesvijest od umora, pomislim: „Sutra ću sigurno malo usporiti.“ (Spoiler alert: ne neću.)

Gdje je nestalo vrijeme?

Ali možda bih trebala. Jer, što zapravo znači „gubiti vrijeme“? Možda ga ne gubim, već ga trošim na način koji me iscrpljuje umjesto da me puni energijom.

Vrijeme nije nešto što imamo ili nemamo – ono je samo način na koji ga doživljavamo. Ako stalno mislimo da ga nemamo dovoljno, onda ga nikada nećemo imati dovoljno.

Možda je pravi izazov naučiti usporiti, biti prisutni u trenutku i svjesno birati kako ga koristimo. Jer vrijeme nikad ne nestane – samo mi biramo kako ćemo ga doživjeti.

Kako postavljati svoje ciljeve?

A možda je ključno pitanje – kako postavljam svoje ciljeve? Jesam li stalno u potjeri za nečim što me čini zauzetom, ali ne nužno ispunjenom? Ako su mi prioriteti nejasni, ako ne znam što točno želim postići, lako mogu završiti u beskrajnoj jurnjavi bez pravog osjećaja napretka.

No, kad jasno definiramo što želimo, kada se uskladimo s vlastitim vrijednostima i postavimo ciljeve na način da nas motiviraju, onda i vrijeme postaje naš saveznik, a ne neprijatelj. Jer nije stvar u tome da radimo više, nego da radimo ono što nas istinski vodi prema onome što želimo.

Kada se sljedeći put nađete u situaciji da pomislite ili izustite - “Cijeli dan nisam stala!”, razmislite je li to fraza kojom si dajete na važnosti i hvalite samu sebe ili je jasan signal da je vrijeme da nešto promijenite.

Ako niste sigurni od kud krenuti, slobodno se javite, put do rješenja već je u vama, samo ćemo mu malo pomoći da nadođe. 😉