Imam šamana. I to ne samo jednog.

2.10. u Zagrebu vodim panel na konferenciji Dobrobit koji se zove **"Nemam šamana"**. Bit će to razgovor o tome kako danas svatko nudi neki oblik pomoći — za tijelo, um, emocije, opći wellbeing — i kako se u toj šumi ponuda snaći. Kako prepoznati pravu pomoć u pravom trenutku. I, iskreno, da li nam uopće treba sve to.

Ali dok sam razmišljala o tom naslovu, shvatila sam nešto što bih trebala priznati na glas: ja imam šamana. I to ne samo jednog.

Moja ekipa

Imam trenera koji pozna moje tijelo i zna kad mmogu malo više, a kada je vrijeme za odmor ili smanjiti tempo. Imam liječnicu koja prati moje zdravlje kroz brojke, nalaze i godine, ne kroz trenutno raspoloženje. Imam nutricionisticu koja mi pomaže razumjeti što moje tijelo stvarno treba, a ne što mi trenutno govori neka navika, umor ili emocija. Imam coacha s kojim raspetljavam odluke, postavljam ciljeve i „čistim glavu“ kada joj joj previše svega.

I ono najvrijednije imam ljude oko sebe, prijatelje, obitelj, suradnike... koji mi u različitim trenucima života znaju biti točno ono što mi treba. Ponekad je to rame za plakanje, ponekad samo netko tko će me saslušati, a ponekad i reći sve ono što u tom trenutku baš i ne želim čuti. I zbog tih ljudi osjećam posebnu zahvalnost koju njegujem svakodnevno.

Nisam se okružila ovim ljudima slučajno. To je bio izbor, godinama građen. Naučila sam prepoznati kvalitetu, ne samo diplome i iskustvo, nego i to kako se osjećam nakon razgovora s nekim. Jesam li lakša ili teža. Jesam li vidjela sebe jasnije ili sam se samo osjećala saslušano na trenutak, bez pomaka.

Ali naučila sam i nešto drugo

Naučila sam prepoznati svoje emocije prije nego što me preplave. Naučila sam sjesti s neugodom umjesto da je odmah gasim. Naučila sam da neke stvari mogu i moram riješiti sama sa sobom, da nije svaka teška misao znak da mi treba stručnjak, ponekad mi treba samo tišina, šetnja i/ili iskrenost prema sebi.

I naučila sam prepoznati onu drugu liniju — trenutak kad razgovor sa sobom više nije dovoljan. Kad osjećam da vrtim isto pitanje u krug bez pomaka. Kad tijelo šalje signal koji ignoriram već predugo. Tada znam da je vrijeme potražiti pomoć, i to konkretnu, pravu vrstu pomoći za tu konkretnu temu.

To je vjerojatno najvažnija vještina koju sam razvila, ne popis kontakata u telefonu, nego sposobnost da prepoznam ŠTO mi i KADA treba. Jer coach mi ne može zamijeniti liječnicu. Trener mi ne može zamijeniti prijateljicu koja me pozna dvadeset godina. Svatko od njih drži jedan dio slagalice, a ja sam ta koja bi trebala prepoznati koji dio nedostaje u određenom trenutku.

Zato panel "Nemam šamana" nije protiv pomoći

Panel koji vodim ne govori protiv traženja pomoći. Govori protiv nekritičkog uzimanja bilo koje pomoći, bilo kojeg trenutka, bez pitanja treba li nam baš to i baš sad. Wellness industrija zna biti glasna, a rijetko nam netko kaže: stani, pitaj se prvo što ti stvarno treba, a onda traži tko ti to može dati.

Ja imam šamana, i to ne samo jednog. Ali svaki od njih ima svoje mjesto, svoju ulogu, svoj trenutak u kojem mi je važan. A najveći posao, prepoznati kada je taj trenutak, ostao je moj.

Ako ti je ova tema bliska, vidimo se 2.10. u Zagrebu na konferenciji Dobrobit, na panelu "Nemam šamana". Dolaze mi goste iz različitih oblasti, svi s istim ciljem, kako pomoći ljudima.